Rajko Grlić, filmski režiser - U Beograd rado dolazim

Kada sam snimao poslednje scene filma „Čaruga“ rekao sam da je to moj posljednji film u zemlji, bilo mi je jasno da će doći do raspada Jugoslavije. Otputovao sam u SAD jer sam dobio Fulbrajtovu stipendiju, i otuda sam pratio događaje iz 1991. godine. Kada sam se vratio, shvatio sam da ovde ne mogu opstati, da su se vremena drastično promenila, da nema šanse da išta radim ukoliko se ne prilagodim novoj situaciji i tako porušim sve što sam do tada radio, kaže u ispovesti za „Blic nedelje“ Rajko Grlić, režiser čiji su filmovi nekada punili bioskopske sale diljem Juge.

Principi

Meni se činilo da sam uspio preživeti takozvani komunizam ostajući to što jesam, snimajući svoje filmske priče, ne ulazeći u vladajuću partiju i politiku. I da bi bilo glupo pogaziti principe svog života kojih sam se pridržavao 20 godina dok sam radio filmove i krenuti nekim drugim putem. Nisam tip koga hvata neki kolektivni zanos, a tada je ove prostore bila zahvatila kolektivna histerija. U takvoj situaciji individualna pozicija postaje potpuno irelevantna, postaje nešto asinhrono. U medijima vas počnu proglašavati četnikom ili Židovom koji se izmotava, svrstavati u paletu nepoćudnih osoba. A upućivane su i razne prijetnje mojoj obitelji. I odlučio sam da sa suprugom i kćerkom preselim u Ameriku.

Prihvatio sam raniji poziv jednog ozbiljnog fakulteta - NYU Tisch School of Art, gde sam dobio fantastične uslove za rad i fantastične saradnike. NYU je bila velika šminka. A kada ste na takvom mjestu, to je kao da igrate nogomet u vrhunskom klubu, te su me počeli zvati sa svih strana da držim predavanja.

Propaganda
Iz Amerike sam pratio ovdašnju produkciju filmova. Većina filmova s ovih prostora, hrvatskih možda u najvećoj mjeri, željela je pokazati neku „našu istinu“ protiv „njihove istine“. Trošile su se enormne količine filmske vrpce za prolijevanje mržnje protiv „onih drugih“. U nekim je filmovima bilo toliko mržnje, da ih je bilo strašno gledati. Ta mi se filmska propaganda činila beskrajno dalekom i pogubnom za klince koji su odrastali u tom vremenu.

Bolan proces
Moglo bi se reći da se ovdašnja situacija, gledajući izvana, iscivilizirala. No, kada se malo zagrebe po toj glazuri, vidi se da su rane te mješavine strašnog i primitivnog nacionalizma i divljeg kapitalizma ostale i dalje, i to u svim oblicima. Ovo su krajevi koji vrlo lako odu u svoje šovinizme i netrpeljivosti. Sada odrastaju generacije koje su razni Tuđmani i Miloševići odgajali, čije su škole završili. Vrlo je bolan i dugotrajan proces za izlazak iz tog stanja i ja mislim da će, na primer, Hrvatskoj trebati dvije, a možda i tri generacije da taj mulj koji se nataložio očisti.

Poreklo
Moj otac Danko potječe iz stare zagrebačke porodice. Njegovi su preci došli iz Banata u 17. stoljeću. Moj ded po ocu rodio se u Banskim dvorima, koji su u to vreme bili stambena zgrada (sada su sedište hrvatske vlade). Bio je apotekar i imao je apoteku na zagrebačkom Gornjem gradu.

Moja majka Eva potiče iz židovske porodice iz Sarajeva. Njezin se otac Oskar Izrael u Mađarskoj oženio mojom bakom Katicom 1919. godine, u vrijeme revolucije, nakon čijeg je gušenja s porodicom preselio u Split. Na potjernici jugoslavenske policije bio je označen kao sekretar Bele Kuna, pa je 1923. godine morao pobjeći iz Splita u Sarajevo. Nikada nismo saznali je li taj podatak s policijske poternice točan, ali dobro zvuči (smeh).

Stradanje
Porodica se kasnije iz Sarajeva preselila u Zagreb, gde je deda otvorio trgovinu tepiha. Čitava brojna porodica moje majke pobijena je u Jasenovcu, Staroj Gradiški i drugim ustaškim logorima. Njezinog oca Oskara, koji je 1941. godine bio zatočen u Kerestincu, ustaše su strijeljale u Rakovom Potoku kod Zagreba, kao i njenog prvog supruga Rudolfa Domanyja, zajedno s grupom od 90 „Srba, Židova i komunista“. Moja je majka Eva nakon toga otišla u partizane i sa sobom povela svoju majku (koja je kasnije stradala od četnika), dok je malu kćer Vesnu ostavila kod jedne poznate porodice u Zagrebu. Poslije rata, 1946. godine, upoznala je i udala se za moga oca Danka, koji je bio novinar, glavni urednik „Narodnog lista“.

Detinjstvo
Rodio sam se 1947. godine u Zagrebu i odrastao u siromaštvu, ali krajnje otmjenom siromaštvu. Nije bilo kukanja. Bilo je vrijeme takvo i okolina je bila takva, tako da je sve to za ondašnje prilike bilo normalno. Mislim da je mnogo teže bilo mojim roditeljima nego meni. Oni su dolazili iz relativno imućnih građanskih familija i odjednom nisu imali ništa. A ja sam znao da ću dobiti cipele jednom u godinu dana, da ću s njima prespavati tri mjeseca i onda ih nositi. Ne vučem nikakve traume iz djetinjstva, dapače, mislim da sam imao vrlo sretno djetinjstvo. Kao klinac sam igrao nogomet, išao u Dinamovu pionirsku nogometnu školu. Tamo su me držali dvije godine, a onda izbacili jer nije bilo nade da ću nešto napraviti.

Goli otok
Oba su mi roditelja nakon 1948. godine završila na Golom otoku. Prvo otac kao urednik novina, zajedno s drugim urednicima, ali je tamo ostao kratko, dva-tri meseca. Majka je, međutim, tamo provela više od dve godine. A poslali su je jer je tražila neke tepihe i klavire od svog oca i našla ih kod nekog „udbaša“ kome je, kada ju je izbacio, rekla da je gori od ustaša.

Dok je ona bila na Golom otoku ja sam bio s ocem i sa svojom prabakom, najpre u dedinoj velikoj kući na zagrebačkom Glogovcu, a onda u jednom dvosobnom stanu u kojem je bilo smešteno pet familija. Ondašnja socijalistička priča. S nama je bila i moja sestra Vesna Domany iz maminog prvog braka.

Filmski počeci
Sa 15 godina sam počeo raditi filmove. U film me je uveo moj stric Ljubo, po struci farmaceut, kao i deda, ali majstor amaterskog filma, koji mi je u 16. godini poklonio kameru. Kasnije sam, zajedno sa Lordanom Zafranovićem, otišao u Prag i završio FAMU. Sa Lordanom sam 1974. godine radio na njegovom filmu „Društvena igra“. Mučili smo se, nismo imali novaca, ali je taj film uvršten u program Kanskog festivala. Do Kana smo putovali vlakom preko Milana jedno dvadesetak sati, s tim da su mene skinuli sa granice jer sam u Zagrebu zaboravio potvrdu za devize, pa sam se morao vratiti po nju. Takva su bila vremena. Kasnije sam često išao raznim prevoznim sredstvima.

Narandžasti reno
Kada sam 1978. godine putovao u Kan „renoom 4“ jer je moj film „Bravo, maestro“ bio u konkurenciji, policija me kroz Italiju zaustavljala na svakih nekoliko metara, jer su tog dana u jednom „renou 4“ narandžaste boje pronašli ubijenog Alda Mora. A i „reno 4“ koji sam ja vozio bio je narandžaste boje.

Počeo sam živjeti samo od filma i svake dvije-tri godine do početka devedesetih snimati po jedan film.

Moje veze sa Beogradom
Moja je majka Eva kao partizanka, sa Prvom proleterskom brigadom, sudjelovala u oslobođenju Beograda 1944. godine. Moj otac Danko tri je godine (od 1969. do 1971) predavao na beogradskom Filozofskom fakultetu i dva puta nedeljno vozom putovao na relaciji Zagreb – Beograd.

Otac Srđana Karanovića radio je kao crtač u jednom listu koji je nakon rata u Beogradu uređivala moja majka pa sam se tako sa njim upoznao i ostao prijatelj do danas. Zajedno smo i studirali u Pragu, a nakon završetka Akademije, zajedno smo – uz Mišu Radivojevića, Lordana Zafranovića i još neke autore- radili prvi profesionalni (diplomski) film „Povratak“ (1971. godine). Kada sam se na prilikom snimanja filma „Josephina“ (2001. godine) bio razbolio, Srđan je uskočio i zamijenio me u snimanju nekih scena tog filma.

Vojsku (JNA) služio sam u Beogradu, pola na Voždovcu, a pola u Klubu književnika. Pola svojih filmova radio sam u koprodukciji s Begradom. Na snimanju „Karaule“ pomoćnici su mi bili Raša Andrić i Zoran Andrić, možda najbolji pomoćnici s ovih prostora koje sam imao. A muziku je za taj film radio Sanja Ilić. Slično je bilo i sa drugim filmovima. U Beograd rado odlazim. Posljednji sam put bio prije dvije nedjelje.

Grožnjan
U Grožnjanu, u Istri, osnovali smo, uz pomoć nekih stranih fondacija, Imaginarnu filmsku akademiju, mesto nekog drugog života u tadašnjoj Hrvatskoj, u koje su počeli dolaziti ne samo filmski stvaraoci i ljubitelji filma, nego i pisci, slikari, klinci iz mnogih zemalja. U sedam godina koliko je trajala, kroz tu su filmsku akademiju prošli mladi iz više od 30 zemalja svijeta.

Motovun
A onda je došla ideja o filmskom festivalu u istarskom gradiću Motovunu, oko kojeg se digla ogromna buka. I prije nego je profunkcionisao, na Motovun i nas koji smo na njemu radili bačene su anateme, državotvorni mediji i neki ljudi iz vrhova vlasti isticali su da se radi o izdaji nacionalne kulture, kontriranju „državnom“ Pulskom festivalu, da je reč o „umetničkoj rekonstrukciji Jugoslavije“ jer da će se u Motovunu prikazivati filmovi sa prostora čitave ex-Jugoslavije itd. Pečat je udaren, ali je i led počeo pucati. I odjednom se u taj mali Motovun počelo sa svih strana slijevati pet-šest hiljada ljudi. Uspjeli smo da bez pomoći države napravimo taj festival. Mnogo su nam pomogli neki donatori poput Nine Pavića iz EPH.

Osim što smo davali nagrade i priznanja za filmove, počeli smo davati priznanja velikim a zapostavljenim i pomalo zaboravljenim umjetnicima (režiserima, scenaristima, snimateljima, glumcima, montažerima, scenografima…) za pedesetogodišnji rad na filmu. Mislili smo da u tom moru strašne ignorancije, karakteristične za ove prostore, treba nešto učiniti za ljude koji odlaze sa scene u potpunom zaboravu. Kada sam, na primjer, u Grožnjan doveo jednog Branka Bauera, pola studenata nije ni čulo za njega!

Uloga za Mikija Manojlovića
Nakon „Karaule“, igrom slučaja prve koprodukcije jednog filma sa prostora bivše Jugoslavije nakon rata, sada pripremam snimanje novog filma u suradnji s piscem Antom Tomićem, koji će se također snimati u koprodukciji i u kojem će biti angažirani ljudi sa šireg prostora. Bit će to današnja zagrebačka priča, erotska melodrama o ljubavnim jadima ljudi u najboljim godinama. Glavnu će ulogu igrati Miki Manojlović, a snimanje bi trebalo krenuti 15. jula.

Dakle, moj život na relaciji između Amerike i Hrvatske se nastavlja, a meni na neki način najviše to najviše i odgovara.

Lična karta
Rajko Grlić, režiser, scenarista, producent CD-ROM projekta „Kako napraviti svoj prvi film“, predavač na Ohio univerzitetu u SAD, umetnički direktor Motovun festivala, rodio se 1947. godine u Zagrebu. Sin je Danka Grlića, poznatog univerzitetskog profesora estetike i jednog od osnivača časopisa „Praxis“, i Eve Grlić, autorke zapažene knjige „Sjećanja“ i romana „Put u Krakow“. Diplomirao je režiju na FAMU u Pragu. Dobio je više od pedeset uglednih međunarodnih nagrada i priznanja. Najznačajniji filmovi: „Kud puklo da puklo“, „Bravo, maestro“, „U raljama života“, „Samo jednom se ljubi“, „Za sreću je potrebno troje“, „Čaruga“, „Josephina“, „Karaula“.

napomena : tekst je u potpunosti preuzet iz lista od 06.070.2008